Kratke domaće

nakon manje pauze od kojih godinu dana eto ga opet...
Boris Brus Bito (zapravo Stjepan Horvat, odnosno Ivan Novak, poznat i kao Crni Petar, El Nino...)

gledam film. vidim hodnik i dva lika koji bježe kroz taj hodnik. vidim ženu koja se smije i gleda u susjedno dvorište u kojem se odvija drama. njoj nije ništa jasno, ali su joj smiješni izrazi lica. hodnik je dug nekoliko metara. gubi se slika. novi prizor prikazuje svjetlo na kraju tunela

ulovio sam muhu pod prozorom i promatram joj krila, to čudo prirode, koje nekima omogućava brzi odlazak u svim mogućim smjerovima. juha se kuhala u loncu i još je samo par minuta falilo do trenutka ubacivanja rezanaca. domaćih. psi su lajali u parku. nije bilo bezveze. izvukao sam vaticu iz ušiju da ih bolje čujem. čuo sam i zvonce na ulaznim vratima. više puta (nisam brojao). i što sad. psi i dalje laju. pogledao sam kroz špijunku. jebote, jehovini svjedoci. ili, možda prodaju kozmetiku. ili osiguranje. ili već nešto. nešto sigurno prodaju. ne otvaram ljudima koji mi nešto prodaju na vrata. tolike se godine bavim prodajom svega i svačega, na raznorazne načine, ali ne volim door-to-door prodaju. ne volim prodaju uopće (valjda zato jer i mene kači povremeno valjanje po kalu prodaje). više volim kupovati. ali ni to ne volim s kućnog praga ili u predsoblju. volim otići u dućan i kupovati (staromodno, ali veseli me). ne vjerujem u ove kataloške kupnje, jer uvijek imam osjećaj zajeba čak i kad je sve 5. i onda lako pomislim da bi trebao nabaviti psa. jer psi ne laju bezveze.